/en/
1. dispute, contest; 2. (ginče nugalėti) outargue
/de/
bestreiten* vt
склонение/спряжение слова
глаголindicative. | ||||
---|---|---|---|---|
present | past | past frequentative | future | |
1p.sg. | nuginčiju | nuginčijau | nuginčydavau | nuginčysiu |
2p.sg. | nuginčiji | nuginčijai | nuginčydavai | nuginčysi |
3p.sg. | nuginčija | nuginčijo | nuginčydavo | nuginčys |
1p.pl. | nuginčijame, nuginčijam | nuginčijom, nuginčijome | nuginčydavome, nuginčydavom | nuginčysime, nuginčysim |
2p.pl. | nuginčijate, nuginčijat | nuginčijote, nuginčijot | nuginčydavot, nuginčydavote | nuginčysit, nuginčysite |
3p.pl. | nuginčija | nuginčijo | nuginčydavo | nuginčys |
subjunctive. | ||
---|---|---|
sg. | pl. | |
1p. | nuginčyčiau | nuginčytume, nuginčytumėme, nuginčytumėm |
2p. | nuginčytumei, nuginčytum | nuginčytumėt, nuginčytumėte |
3p. | nuginčytų | nuginčytų |
imperative. | ||
---|---|---|
sg. | pl. | |
1p. | nuginčykim, nuginčykime | |
2p. | nuginčyki, nuginčyk | nuginčykit, nuginčykite |
3p. | tenuginčija, tenuginčijie | tenuginčija, tenuginčijie |